Strukkica

Jesu li uistinu roditelji za sve krivi?

Osjećaj krivnje neugodna je emocija koju osjećamo kada mislimo da smo napravili nešto što nije u skladu s našim vrijednostima, a zbog čega je nastala neka šteta. Primjerice, povrijedili smo nekoga, napustili smo partnera kojeg smo prestali voljeti i on zbog toga pati, trudili smo se da nam dijete bude primjer dobro odgojenog djeteta, a ispalo je suprotno i sl.
Važno je reći da je osjećaj krivnje kod roditelja zasnovan na pogrešnoj ideji o postojanju direktne uzročno – posljedične veze između njihovog odgojnog stila i odrasle osobe djeteta, a istina je da koliko god roditeljski utjecaj bio važan on nije jedini, a niti presudan.

Svim roditeljima cilj je odgojiti dijete koje će izrasti u samostalnu i odgovornu odraslu osobu, uspješnu u svijetu u kojem živi. Roditelji to rade u skladu sa svojim uvjerenjima o roditeljstvu. Unatoč dobrim namjerama, predodžbe o roditeljstvu se razlikuju, iz čega proizlaze i različiti odgojni postupci.

Ključno je napomenuti da djecu ne odgajaju namjere, nego postupci, a rezultate našeg rada vidimo tek kada djeca odrastu. Postoje roditelji koji su zadovoljni svojim rezultatima i one koji to nisu. Mnogi nezadovoljni roditelji rezultat pripisuju genetici i uvjerenju da bi, neovisno o njihovim postupcima, dijete svejedno izraslo u takvu osobu, te se na taj način se pokušavaju osloboditi odgovornosti. Neki čak vjeruju i u sudbinu. S druge strane, postoje roditelji koji se osjećaju odgovornima za tzv. loš rezultat i misle da su negdje pogriješili, pa se osjećaju krivima.
Roditeljska krivnja može biti izrazito neugodna. U mnogim slučajevima dijete je već odraslo i postalo otporno na odgojne zahvate. Mnoge roditelje muči jak osjećaj krivnje jer misle da su to prekasno shvatili, no na taj način sami sebi oduzimaju roditeljsku moć. Jednima je jasno što su trebali učiniti, a nisu, dok se drugi pitaju gdje su pogriješili.
Jedan od uzroka tzv. lošeg rezultata neusklađenost je odgojnih metoda, a ista često dovodi i do raspadanja brakova. Mnogi se međusobno optužuju kako bi izbjegli vlastiti osjećaj krivnje i odgovornost prebacili na drugoga. „To je tvoj sin, vidiš li što je učinio?“ - poruka je koja samo produbljuje psihološku igru međusobnog optuživanja, a djeca takvu situaciju vrlo često okreću u vlastitu korist.
Dakle, roditeljski osjećaj krivnje zasnovan je na ideji da postoji direktna uzročno – posljedična veza između njihovih odgojnih postupaka i odrasle osobnosti djeteta.
U stvarnosti ta veza ne postoji i, iako je roditeljski utjecaj važan, nije niti jedini niti presudan. Dijete se tijekom odrastanja nalazi u različitim okruženjima i izloženo je utjecajima drugih njemu važnih osoba; susjeda, baka i djedova, učitelja, nastavnika, trenera... Kada su tinejdžeri u pitanju, vrlo su snažni utjecaji vršnjaka koji mogu biti pozitivni ili negativni. Njih ne trebamo shvatiti kao uzrok, već kao utjecaje. Presudno je pitanje kako dijete tumači te utjecaje, koja značenja im pridaje i koliku važnost. Sve ovo čini jedan skup koji odgaja dijete.
Roditeljski je utjecaj vrlo važan kada su djeca mala, ali s vremenom drugi postaju sve važniji, pa tako oni vršnjački u pubertetu postaju bitniji od roditeljskih.

Jeli moguće na temelju opisanog ispraviti prošlost?
Osjećaj krivnje javlja se kada ljudi sami procjene da su nešto krivo napravili i kada je nastala neka negativna posljedica. Neugoda koju izaziva krivnja mnoge potiče na promjenu. Problem je u tome što se krivnja odnosi na ponašanja koja su se odvijala u dalekoj prošlosti, a njih je nemoguće ispraviti. Osjećati se krivim za nešto što se dogodilo u davnoj prošlosti je beskorisno i neproduktivno, oduzima nam snagu i roditeljsku moć.
Što onda učiniti?
Prvi je korak prihvatiti da je dijete odraslo i odgovorno za svoje postupke u sadašnjosti. Potrebno je usmjeriti se na probleme koji su ovdje i sada, ponuditi suradnju ili potražiti pomoć stručnjaka. Grižnja i međusobno optuživanje vodi u još veće sukobe, a ako odraslo dijete potraži pomoć, važno je biti mu podrška.

Uz dozvolu autora članka Zorana Milivojević, tekst uredio i prilagodio Dubravko Šokčević